Već smo postali tradicionalno kulturno dešavanje. Po svemu sudeći, ova kolonija je unela novi duh u kreativnom stvaralaštvu keramike u Srbiji.
Veoma kvalitetna grupa keramičara se deset dana družila u predivnom ambijentu pitome i mirne Guče koja se sprema za novi, 48. po redu Sabor trubača.
DAMM Keramik Studio je u saradnji sa Centrom za Kulturu Sport i Turizam, Opštine Lučani, „Dragačevo” Guča, organizovao Treću po redu koloniju keramike „Dragačevska terakota”. Kao i u tekstovima o predhodnim kolonijama i ovom prilikom smo rešeni bili da unapredimo i poboljšamo uslove rada i smeštaja. Veliku ulogu u ugodnom boravku imao je direktor Centra za Kulturu g-din. Adam Tadić, koji nam je organizovao boravak u novoizgrađenom Motelu AS koji je u sklopu Centra za Kulturu otvorio svoja vrata za posetioce.
Uz opuštajuću atmosferu, koja je bila protkana velikom dozom humora i zabave, kolege su veoma izražajno sledili svoje umetničke vizije.
Poneli smo sa sobom veliku količinu materijala za peć kao i samu peć, te različite dekorativne komponente iz potrebe da se oprobamo i dobijemo nova iskustva i polazišta za buduća vremena, pogotovu, jer nameravamo da sledeću koloniju keramike organizujemo kao Prvu međunarodnu koloniju keramike u Dragačevu.
Novinu u radu smo uneli i kod kolega izazvali veliku želju za realizacijom tehnike RAKU, gde sam u nekoliko navrata već govorio o tome.
Po povratku sa Trece kolonije keramike „Dragačevska terakota” u Guči,o čemu sam već govorio, ostalo mi je prilično posuda koje smo biskvitirali za RAKU a nismo stigli da ih glaziramo. Odlučio sam da pozovem kolege, učesnike kolonije da kod nas, za prvi slobodni weelend ispečemo RAKU-a.
Skoro svi su nas posetili izuzev Zorice i Evgenije ali njima smo kasnije preneli utiske.
Vrelo subotnje jutro ,krenuo sam negde oko 10h sa prvom vatrom. Na moju žalost većina cigala mi se polomila u transpotru iz Guče te sam morao da ih „puzzliram” što mi je najviše vremena oduzelo.
Na peć sam se već navikao i moram da istaknem da su mi utisci o njoj više nego pozitivni. Dodatno sam je ojačao sa još jednim slojem fibera i temperatura je mogla lepo da se prati. Čak sam ispekao dosta sinterovan biskvit u Guči te se pokazala kao dobra i za biskvitno pečenje.
Vanja i Ivana su imale simpatične biskvitirane radove i mnogo mi je stalo da ispadu dobro. Na svojim sam radovima eksperimentisao sa glazurom a posle nekoliko pečenja imao sam lep prizor. Prvo su Ivanine i Vanjine rukotvorine ispale odlično te sam zatim sa Raletom napravio odličnu belu koja se dosta dobro pokazala.
Žao mi je što je Igor morao da nas napusti ali biće još mnogo prilika, pogotovu kada napravim veliku peć sa kojom planiram ozbiljnije da se pozabavim.
Koliko sam bio uzbuđen, govori da nisam mogao da spavam dobro već nekoliko dana od uzbuđenja i okolnosti šta me sve očekuje kada budem palio PRVU VATRU u novoj peći!
O tehnici RAKU sam nešto već govorio u predhodnim tekstovima, te bih se sada fokusirao na eksperiment.
Dobro sam se pripremio, napravio peć, organizovao mesto smeštaja peći u dvorištu , pripremio glinu pogodnu za RAKU i krenuo u magiju!
„Srtah mi je držao kolega Radenko, koji ima malo iskustva u pečenju RAKU-a”.
Pretoplo jutro u ranim satima odmah po svitanju, nagoveštavalo je da ćemo imati još jedan tropski dan. Počeli smo u 7h da se pripremamo a već oko 8h smo palili PRVU PEĆ.
Obzirom da nisam eksperimentisao sa novim glazurama karakterističnim za RAKU, koristio sam već sigurne glazure za koje sam znao da kod njih neće biti greške.
Posle prvog pečenja, konstatovali smo da sam napravio veoma visoko ložište i smanjili smo ga za jedan red cigli.Rezultat posle koga smo bili malo zadovoljni govorio je da bi moglo ložište da se spusti za još jedan red cigli. Tako smo posle ponovnog smanjivanja dobili dosta dobro ložište a unutar same peći smo podigli nivo na kome su se pekli radovi, te smo na taj način dobili zadovoljavajuće rezultate.
Devet peći smo palili i dobili smo dosta dobre rezultate na šta sam veoma ponosan!
Ovom prilikom sam želeo da dobijem nekoliko odgovora:
- Butan boca je dosta izdržljiva , u mom slučaju, pokazala se kao prilično rentabilna
- Peć koju sam napravio uz male korekcije prilikom procesa pečenja se pokazala kao odlična
- Glina koju sam napravio nije imala ni jedan defenkt, odlično se pokazala u raznim eksperimentima
- Glazure koje sam koristio su bile zadovoljavajuće
- Iako sam bio nadimljen nisam okolinu izlagao preteranim dimom
- Posudu u kojoj se odvila redukcija sam pokrivao mokrom krpom sprečavajući dim
- Piljevina koja se koristi mora da bude sveža I tom prilikom efekat redukcije je potpun
- Kada se proba peć mora da se radi sa više ljudi da bi potpuni pozitivni utisak mogao da se stvori
Nedostaci:
- Improvizacija na licu mesta (što je i čar samog posla)
- Radi sigurnog pečenja mora se imati barem dve butan boce
- Zbog velike izlaznosti plina iz boce, boca hoće da se smrzava te je treba menjati
- Zbog tankog sloja izolacije unutar peći temperature nije mogla da ide preko 10000C
- Treba imati i dva brenera
Prema tome, dragi moji, na kraju smo bili isceđeni kao sunđeri i umorni ali takvo dobro iskustvo i toliko dobar osećaj posle uspelog eksperimenta se može priuštiti! Sada se nestrpljivo čeka nastavak nastavak RAKU-a u Guči!
Ovom prilikom savetujem svim zainteresovanim koji bi probali RAKU, da je ovo predivna tehnika koja odmah daje rezultate i pozivam sve zainteresovane da nam se priključe polovinom septembra u Centru za Kulturu Grocke, u Rančićevoj kući, gde ćemo imati promociju ove izuzetne i veoma stare tehnike pečenja keramike.
Kao prvo sa čime se susrećemo pri susretu sa DEKORACIJOM* je biskvitirani, ili pečeni predmet koji smo napravili. Znači, pre bilo koje vrste dekorativnih tehnika moramo da znamo da se ona vrši isključivo na BISKVITIRANIM PREDMETIMA.
Biskvitiran predmet je onaj predmet koji se posle detaljnog sušenja ispekao u keramicarskoj peći.
U predhodnim tekstovima sam već napomenuo šta je patinirana terakota, te se neću mnogo zadržavati na tome. Ali ona je prva i osnovna tehnika dekoracije i veoma interesantna za korisnike.
Njena prednost u odnosu na ostale tehnike što se radi “na hladno” (bez dodatnog pečenja - u prvoj fazi, posle biskvitnog pečenja). Kolorit koji možemo da izaberemo varira, uglavnom vezan za tamnu bazu vodenih boja.
Za dodatne informacije kontaktiraj ili upši kurs
Na studijama u Italiji - Comune di Faenza, sam sasvim slučajno upoznao sredovečnog čikicu, japanca, XVI-tu generaciju iz porodice RAKU. Na moju veliku žalost, nisam bio u prilici (nisam bio obavešten - kao neki) da znam ko je skromni i simpatični čikica koji stalno za vreme odmora pritiska dugmiće na automatu za espresso očajnički pokusavajući da svoju zamisao realizuje. Da sam to znao – kleknuo bih ispred dotičnog automata u duhu prekaljenog borca i čoveku ukazao dužno poštovanje – naklonom!
RAKUYAKI ili RAKU je forma tradicionalne japanske grnčarije karakteristična za proces pecenja na niskoj temperaturi koja rezultuje porozne predmete. Iz uzarene vatre, predmeti se vade dok su još usijani, prebacuju se u posude koje su napunjene organskim materijalima (papir, piljevina), trenutnu redukcionu vatru izazivaju i ceo komad boje u crno. Zatim se komadi vade i u vodi, trljanjem dovedu do svog, pravog izgleda.
Termin RAKU potiče iz vremena Soguna vezan je za ceremoniju čaja i karakteristične posude za njeno konzumiranje. Nastao je u gradu Kyoto-u od strane Raku familije, dinastija poštovana po posudama kako za čaj tako i za posudnu keramiku prevashodno vezanu pod velikim uticajem Zena.
U XVI veku, prvi od tih grnčara, Korejanac Chojiro, pod japanskom vlašću, za vreme Momoyama perioda (1573-1615) slovi za rodonačelnika tehnike jer po narudžbini majstora čaja počinje izradu posuda – šolja za čaj. Možemo reći da je nastanak pravca RAKU WARE, pojam za pojedinačne posude za čaj vezan za samu ceremoniju čaja.
Zbog izolovanosti ostrva kao i istorijskih zbivanja vezana za Japan, tek posle II Svetskog rata priča o Raku tehnici počinje da se širi kako na zapad tako i u celom svetu.
Zahvaljujući doajenu Britanske i svetske keramike Bernardu Leach-u koji zajedno sa Velikim Shoji Hamadom uspostavljaju nove standarde u savremenoj keramici od presudnog uticaja kako za njihove zemlje tako i za razvoj umetnika u čitavom svetu. Veliki uticaj a možemo ga smatrati daojenom savremene američke keramike, sa posebnim akcentom na Raku tehniku je Paul Soldner.
Na prvoj godini studija sam imao koleginicu japanku koja mi se pohvalila da je nasledila od svoje bake Raku posudu čuvenog Ogate Kenzana koja već nekoliko vekova se u njihovoj porodici prenosi sa kolena na koleno. Podatak me veoma obradovao a nju, da neko poput mene ima dosta informacija o proslavljenom Ogati Kenzanu, sinu čuvenog japanskog slikara Ogate Korina.